Minimalna penzija mu ne dopušta da ne radi pa biciklom gotovo svakodnevno odlazi na sitne intervencije. Popravlja bojlere, otklanja kvarove na elektro i vodoinstalacijama, razumije se u razne poslove.
Uvijek nasmijan Ivica Sokolović je posljednji izdanak čuvene porodice, koja je ostavila dubok trag, ne samo u Gradišci.
Sokolovići su bili stara majstorska porodica iz tadašnjeg Bosanskog Broda. Josip, jedan od trojice braće, rođenih pred Prvi svjetski rat ostavio je dubok trag u svom životu. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije izučio je mehaničarski zanat i ubrzo postao prvoklasni majstor. Popravljao je poljoprivredne mašine, bicikla, pa čak i automobile. Družio se sa svim slojevima ljudi, ali ubrzo se našao u radničkom pokretu. Žandarmi su mu bili stalno za petama, pa je mladi majstor odlučio da krene uzvodno.
Brodićem, koji je napravio vlastitim rukama, preselio se u Gradišku. Ivica Sokolović posljednji je izdanak ove majstorske porodice i uprkos činjenici da ima 74 godine, još uvijek je aktivan.
„Moj djed je po direktivi Komunističke partije bio veza za lijekove i ljudstvo između Kozare i Gradiške, pa i šire. Bilo je to u vrijeme Drugog svjetskog rata. Sarađivao je sa partizanskim pokretom. Spazili su ga neprijatelji, uhvatili, odveli preko u Staru Gradišku i više se nije vratio“, govori o svom djedu Ivica Sokolović.
Po dolasku iz Bosanskog Broda u tadašnju Bosansku Gradišku Josip je otvorio mehaničarsku radionicu u najprometnijoj ulici, u tada čuvenom „Korzou“. Popravljao je sve vrste mašina, od bicikla do automobila. Bila je to prva mehaničarska radionica u Gradišci.
„Sve mu je išlo od ruke. Volio je i društvo, fijakere, muziku i lijepe djevojke. Napravio je brodić na motorni pogon i njime često išao do rodnog Broda. Stajao je obavezno u Novoj Vesi, selu između Srpca i Broda, u kome su tada živjeli Česi. E, tu se moj djed Josip zagledao u lijepu Čehinju Barbaru Javorek. Vjenčali su se negdje oko 1920.godine i stekli troje djece. Miru, Dragu, moga oca, i Krunoslava. Moj otac Drago krenuo je stopama svoga oca. Izučio je zanat za bravara i to u porodičnoj radionici. Pričao je da mu je djed bio strog majstor“, kroz smiješak govori Ivica.
Treći majstor u čuvenoj porodici Sokolović je Ivica. Vječito u pokretu i nasmijan. Izučio je za vodoinstalatera, ali dugo je slovio za jedinog majstora za bicikle u Gradišci.
„Popravio sam mnogo bicikala, ponajviše ženskih. Priznajem da mi je draže bilo popravljati ženska bicikla, a ljudi su mi govorili da su i moji Sokolovići i otac i djed bili kavaljeri. Zašto onda da ja budem izuzetak“, kao da se pravda Ivica.
Njegove kćerke su izučile neke druge škole i ponosne su na oca djeda i pradjeda. Životni put ih je odveo dalje od rodne kuće, tako da je Ivica nakon što mu je supruga umrla, potpuno sam.
Zanimljivo je da se o časnim Sokolovićima u Gradišci malo zna. U nekoj uređenijoj državi, vjerovatno bi po Josipu Sokoloviću, prvom mehaničaru u Gradišci i čovjeku koji je zbog tada napredne antifašističke ideje izgubio život ime nosila jedna, makar omanja ulica.
Izvor: https://aloonline.ba/ Autor: Boško Grgić
