Bez obzira da li ide ljekaru, zubaru, automehaničaru, u kafanu ili na utakmicu Zoran Vidačković, nadaleko poznat kao Zoka, njeguje svoj modni i životni stil. Visoka elegancija, obavezna kravata na bijeloj košulji, brkovi usukani i dotjerani i šešir na glavi, čine Zokin stajling.
Zoran Vidačković – živa legenda Kruškika i Gradiške
Bio je ugostitelj, radio u „Metalu“ i „Standardu“, kasnije i na benzinskoj pumpi. Uvijek je omiljen u društvu, a život mu je satkan od dobrih dijela i pozitivnih anegdota.
„Moje porodično stablo je vrhunsko. Djed mi je bio solunac, a otac prvoborac. Zato sam i ja uvijek bio hrabar i na strani pravde.Volio sam dobre ljude, i danas me zaustavljaju, pozdravljaju se sa mnom, pitaju za zdravlje“, priča Zoka.
Petnaest godina je bio ugostitelj. Kafić se dok je radio zvao „Bar 2“. Kaže da u imenu ima simbolike.
„Podrazumijeva se da gost kad svrati popije bar dva pića i eto meni zarade. Kroz moj kafić prošlo je pedeset konobarica, kada bih ih trebao rangirati po ljepoti, teško da bih uspio. Sve su se poudale, imaju djecu. Učinio sam dobo djelo, direktno uticao na pronatalitetnu politiku“, prisjeća se Zoka Vidačković.
Oprobao se i u boksu. Često je boravio u Beneševom kafiću i od njega prekopirao ideju za spiralne stepenice.
„Otišao sam na trening „Slavije“. Ja mlad, kočoperan, zauzmem gard, jednom rukom čuvam glavu, drugu ispružio prema protivniku. Odjednom sjevnu rukavica, pogodi me u glavu, pao sam i u sekundi se uvjerio da boks nije za mene. Okreće se ring oko mene, ja kobajagi ustao i pokazujem da mogu nastaviti, a znam da više nikad neću među konopce. Molili su me da ostanem jer sam bio idealan za tu lakšu kategoriju, ali nisu me ubijedili“.
Prisjeća se i događaja sa italijanskim karabinjerima. Saobraćajni znakovi pored njegove kafane bili su izbušeni mecima. Zaustavili su se tražeći od Zoke oružje. Nije ih goloruk dočekao.
„Odmah sam uzeo u ruku gitaru i na vratima im odsvirao i otpjevao jednu pjesmu, koja ih je baš dirnula. Pokazao sam se kao gospodin, pozdravili su se i otišli. Samo su rekli gracia sinjore, adio“, kroz smijeh govori Zoran Vidačković.
Zakoračio je u osmu deceniju života. Vitalan je i okretan, uvijek u formi, nasmijan i elegantan. Otkrio je tajnu da ima kolekciju od četrnaest šešira. Uglavnom su američki i kanadski, samo su dva kineske proizvodnje. Kravata ima preko pedeset, u svim bojama i nijansama. Tačno zna koja je za kafanu, a koja za ambulantu. Kaže da se ženama najviše sviđaju one u crno-bijeloj kombinaciji. Odlično se slažu sa bojama brkova i očiju.
Ponosan je na svoju porodicu, suprugu, kćerku , sina i unučad. I na veliki broj prijatelja. Drugačije, kako kaže ne može niti želi. Takav je Zova, živa legenda Kruškika i Gradiške.