U Bosni i Hercegovini trenutno posluju četiri slobodne zone: Visoko (Visoko), Vogošća (Vogošća), Hercegovina (Mostar) i Holc (Puračić). Prema službenim podacima Vijeća ministara BiH, u njima je prošle godine proizvedeno robe ukupne vrijednosti oko 310 miliona KM, a najveći dio proizvodnje plasiran je na strana tržišta.
Slobodne zone su dijelovi carinskog teritorija s posebnim režimom poslovanja, uređenim Zakonom o slobodnim zonama i Zakonom o carinskoj politici. Najčešće se osnivaju uz međunarodne prometne čvorove (luke, aerodromi, magistralne pruge) kako bi se olakšali logistika i distribucija, uz porezne i carinske olakšice koje privlače investitore.
Po zonama:
Visoko: 102,2 mil. KM proizvedeno; 95% izvoza
Vogošća: 28,8 mil. KM; 99% izvoza
Hercegovina (Mostar): 131,8 mil. KM; 68% izvoza
Holc (Puračić): 47,1 mil. KM; 98% izvoza
Vijeće ministara navodi da sve četiri zone posluju u skladu s propisima i da jesu izvozno orijentirane, čime doprinose trgovinskoj bilanci i zapošljavanju, posebno u prerađivačkim i logističkim djelatnostima. Međutim, istaknuti su i izazovi: neusklađeno zakonodavstvo, nedostatak osnovne infrastrukture, te pojedini pravni sporovi (npr. javna cesta kroz zonu „Hercegovina“) koji mogu ugroziti status zone. Dodatni problem je što dio korisnika posluje izolirano od lokalnih dobavljača i obrazovnih institucija, pa je učinak na regionalne lance vrijednosti slabiji nego što bi mogao biti.
Uporedna iskustva iz regije pokazuju potencijal i rizike. Hrvatska ima 592 zone upisane u Jedinstveni registar poduzetničke infrastrukture, ali je oko 200 aktivno, a 91 verificirana ali neaktivna; u aktivnim zonama posluje oko 1.966 poduzetnika sa 61.000 zaposlenih, pretežno u prerađivačkim djelatnostima. Srbija je 2023. u slobodnim zonama zabilježila rekordne rezultate: 980,7 mil. € investicija, više od 20% ukupnih stranih ulaganja i suficit od 926,5 mil. € u 15 zona (rast >48% međugodišnje), pri čemu prednjači Slobodna zona Pirot.
Stručnjaci upozoravaju da BiH, želi li povećati konkurentnost zona, treba jasniji strateški okvir, bolje međuinstitucionalno usklađivanje, ulaganja u infrastrukturu i transparentnije informacije o pogodnostima i rezultatima. Preporučuje se i „one-stop-shop“ za investitore, programsko podsticanje lokalnih dobavljačkih mreža te mjerenje učinka zona kroz zajedničke KPI-je (izvoz, nova radna mjesta, ulaganja, transfer znanja).
Izvor: crna-hronika.info
