Visokogradnja je nekada bila nezamisliva bez Milana Gavrilovića.
Ovaj vitalni sedamdesettrogodišnjak iz Gradiške, sa vječitim osmijehom na licu, radio je raznovrsne, uglavnom delikatne poslove. I nikad nije bilo reklamacije na njegov rad. Bio je majstor, šef mehanizacije, monter, razumije se u vodu, struju, vozio je autobus, kamion, montirao visoke kranove.
„Nekada je laktaški „Vrbas“ bilo građevinsko preduzeće najvišeg rejtinga. Radilo se širom Bosne, od Kneževa i Banja Luke, pa do Dervente ili Novog Grada. Radili smo i u Rusiji. Posebna specijalnost bili su mi kranovi. I kada sam otišao u penziju, zvale su me kolege da im pomognem oko postavljanja ovih čeličnih grdosija. Jedan takav od 43 metra postavio sam na veoma zahtjevnom terenu na Paprikovcu, u Banja Luci. Postavio sam ih pedesetak u svojoj karijeri“, prisjeća se Gavrilović.
U slobodno vrijeme kada nije bio šef u „Vrbasu“ Milan je zidao kuće, i to one najzahtjevnije sa specijalnim krovovima, balkonima i raznim stepeništima. I uvijek sve na vrijeme i bez reklamacije.
„Nisam napravio mnogo kuća, nešto malo više od pedeset. Jedno omanje selo. Zidao sam od Gradiške do Laktaša i Banja Luke i stekao veliki broj prijatelja. Uvijek kvalitetno, kao da sebi gradim. Imam i sve kategorije, vozio sam velike kamione i autobuse. Jedno vrijeme sam držao liniju Gradiška – Beograd. Uh to je bilo zanimljivo, vozilo se koridorom, naslušao sam se svakojakih priča. A kamionom sam vozio i najzahtjevnije terete.
Sve mi je išlo od ruke, uostalom nekad davno sam bio vojni policajac, vozio sam velike motore, tako sam i zavolio saobraćaj“, objašnjava Milan Gavrilović.
Gavro, kako ga zovu prijatelji, svakog jutra sa društvom na određenom mjestu popije jutarnju kafu. Obožava razgovore o fudbalu, košarci, kamionima, motorima, ali i ženama. Jutros smo uz kafu, osim o građevinarstvu razgovarali i o Crvenoj zvezdi , nastupu Srbije na košarkaškom prvenstvu, ali i o ljepoticama iz našeg vremena. Taman da zaokružimo cjelinu.
