GRADIŠKA – Grafitna olovka, slikarski kist i boje su opsesija dvanestogodišnje Adrijane Vidić, djevojčice oštećenog sluha, koja je hendikep nadomjestila umjetnošću.
Adrijanini talenti i interesovanja
- Crtanje i slikarstvo
- Portreti
- Cvijeće i pejzaži
- Životinje
- Autoportreti
- Poznavanje znakovnog jezika
- San o prvoj samostalnoj izložbi
Adrijana gradi svoj svijet
Ona svakodnevno, slikajući, gradi svoj svijet satkan od portreta, od ljudskih lica, od ruža i cvijeća, oblaka i neba, stada ovaca, životinja… Njena emocija, vidljiva na slikama je snažna, a želja da iskaže talenat koji je naslijedila od oca i djeda beskrajna.
Preselili u Banjaluku
Adrijana pohađa Centar za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Banjaluci. Prethodno je u Gradišci, odakle potiče njen otac, završila osnovnu školu. U gradu pored Save nije imala mogućnost da nastavi školovanje. Zato je Adrijanina porodica preselila u Banjaluku.
Tu je, u novoj sredini, upoznala vršnjake iz mnogih krajeva sa kojima dijeli svakodnevicu i bori se da u svemu bude među najboljima.
“Slikarstvom se bavim od djetinjstva, to me ispunjava, inspiriše. Olovke i boje koje sam dobila kao sasvim mala nisam ispustila, niti ostavila… Crtanje i slikanje je moje veliko zadovoljstvo. Uvijek imam šta naslikati. Kada god imam vremena, kada sam slobodna, ja slikam”, napisala nam je Adrijana, odgovarajući na pitanja takođe u pisanoj formi.
Završila je i školu znakovnog jezika. Ima još mnogo planova i želja. Njena majka Sandra hvali Adrijanin trud i njeno zalaganje da završi školu i razvije svoj umjetnički talenat.
“Ona je veoma vrijedna i posvećena obavezama. Odgovorna je. Za nju ništa nije problem niti nemoguće, bez obzira na oštećenje sluha. I u osnovnoj školi bila je uzorna. Želja za uspjehom moje kćerke, njena borba da, u inat oštećenom sluhu, ne zaostaje za svojom generacijom, velika je i nepokolebljiva”, ispričala nam je Sandra Vidić, nakon nedavnog sastanka Udruženja gluvih i nagluvih u Gradišci.
Preseljenje u Banjaluku
Sandra i njen suprug Dalibor, koji takođe ima oštećen sluh, veoma su posvećeni kćerki Adrijani, ali i mlađem sinu Davidu (10).
I njemu su dijagnostikovani oštećenje sluha i govora. Zato su Vidići, vođeni sudbinom, postali istinski borci za porodicu i za svoju djecu. Zbog njih su iz Gradiške preselili u Banjaluku.
“Mi smo nekoliko godina živjeli u Gradišci. U tom gradu rođen je moj suprug, tamo ima kuću u kojoj živi njegova majka. Zbog djece, nismo imali dilema. Odlučili smo da preselimo u Banjaluku, iznajmimo stan i borimo se za njihovo uključivanje u normalan život, koliko god je to moguće. Naša žrtva za njih nema cijenu”, kazala nam je Adrijanina mama Sandra.
Dalibor je keramičar i mnogo radi da bi obezbijedio novac i uslove za svoju porodicu, u sredini koja pruža veće mogućnosti nego Gradiška, ali su i troškovi višestruko veći.
Sandra Vidić je optimista, kao i njen suprug:
“Nijednog trenutka nismo imali dilemu. Naša djeca, njihovo obrazovanje i redovno školovanje za nas su najvažniji. Nikome se ne žalimo, ni od koga ništa ne tražimo. Vjerujemo u sebe, u rad i stalnu borbu da će to biti korisno za našu djecu. Mi smo optimisti, nada nas ne izdaje. Ohrabruje nas svaka Adrijanina slika, svaki Davidov pokret. Njihova sreća, osmijeh, ocjena u školi, beskrajno nas čine srećnim. Naša djeca su naša snaga.”
Adrijanine slike
Adrijana pokazuje svoje crteže i slike. Među njima je i autoportret. To je ona djevojčica sa trešnjama umjesto naušnica. Željela bi uskoro da priredi prvu samostalnu izložbu. Za to ima podršku Udruženja gluvih i nagluvih iz Gradiške koje okuplja članove sa područja nekoliko susjednih gradova i opština.
“Porodica Vidić je po svemu uzorna. Njihova sloga, međusobno razumijevanje i borba za djecu, za njihov srećniji život, u inat hendikepu, primjer je drugima, svima u takvoj ili sličnoj situaciji. Oni se ne žale, ne očajavaju, ne kukaju nad vlastitom sudbinom, nego u svakom trenutku, u svakoj situaciji, traže najljepše od života. Ono što je za druge malo, nedovoljno, beznačajno, Vidićima je dovoljno za sreću”, u nekoliko rečenica Ljubinka Radonjić Zlojutro, sekretar regionalnog Udruženja gluvih i nagluvih, objasnila je životne principe porodice Sandre i Dalibora Vidića.
Poruke za Adrijanu
Kada smo pogledali Adrijanine slike raspoređene na kancelarijskom stolu u Udruženju gluvih i nagluvih, napisali smo na bijelom papiru:
“Bilo bi lijepo, vrijedno truda, naredni razgovor organizovati u Akademiji likovnih umjetnosti u Banjaluci, pored indeksa sa tvojim imenom i fotografijom.”
Adrijana se nasmijala i mobilnim telefonom, u poruci, odgovorila:
“Bilo bi i meni lijepo. O tome sada ne razmišljam, suviše je daleko. To je za mene veliko. Možda jednog dana studij slikarstva bude moj novi životni cilj. Sve je moguće. Vama hvala.”
